Avalon

Blago meni…Pozvali su me sutra ujutro u Dobro jutro, Hrvatska na gostovanje. Moje drugo do sada u toj emisiji. Baš sam zadovoljan. Pričat ćemo o meteorskim pljuskovima, što su oni, kako nastaju… malo o Perzeidima, pa kako kupiti dobar teleskop… svašta po nešto

Voditelji emisije su Karmela Vukov Colić i Mirko Fodor. Pa tko voli, nek' izvoli: HTV, prvi program, 7:50, sutra, 15. rujna.

? 7:50! Oh my God, moram rano ustati… :-)

Valjda neću biti s velikim podočnjacima i krvavim očima…

Evo baš sam dobio novu informaciju kako su izgledi da Zemlju pogodi komet značajno manji nego se to ranije mislilio. Naime, u Sunčevom sustavu ih ima dosta manje nego se ranije smatralo, no, ipak, nismo posve sigurnu.

Više o svemu zna CroEos .net, a evo izvatka iz članka:

http://www.index.hr/clanak.aspx?id=282225

Nadam se da ce svijet doći razumu.

Ne pišem puno ovaj tjedan. Velika guzva. Vrlo loš tjedan. Stari mi je nastradao (bit će mu bolje kaže).

Nisam još dobio honorar za već obavljeni posao izrade jednih web stranica - tako da me strah kraja mjeseca kad budem trebao platiti stan i sve ostalo... Neki ljudi jednostavno nemaju osjećaja odgovornosti prema drugima. Nadam se da neću morati poduzimati neke drastične mjere. Ako sam već pobijedio na Natječaju za najbolje web stranice i maksimalno bio kooperativan te dostavio sve što se od mene tražilo, onda, valjda, zaslužujem da mi se moj rad i honorira. Zar ne?! Ako mi je novac pripao po tekstu Natječaja (i ako mi je to naručitelj i potvrdio SMS-om i mailom), onda valjda to treba biti moje.

Kriza je! Ispit je tu. Projekt za Microsoft se na samom vrhuncu. A ja sam ostao bez novaca zbog tuđe neodgovornosti. Ne želim nikoga sada imenovati... ali moje strpljenje nije beskonačno. Posao se treba odraditi profesionalno!! Da, kao da to nekome išta znači.

Ljut sam i ogorčen ovih dana. Sutra je ponedjeljak - bit će bolje, nadam se.

Gledam vijesti svaki dan (CNN, BBC…) i pratim strašne posljedice uragana Katrina. Kada sam na portalu CroEos tek počeo pratiti uragan žrtve su se brojale u desetcima… danas ih, nažalost, brojimo u tisućama. S razlogom kažem „brojimo“ jer suosjećam s ljudima koje je pogodila ova katastrofa. I upravo njima posvećujem ovaj post.

U cijeloj ovoj priči ne mogu se nikako smiriti. Ogorčen sam sporom reakcijom američke vlade u organizaciji pomoći pogođenim područjima, istovremeno se prisjećajući kako se po kratkom postupku odobravaju sredstva za ratovanje u Iraku ili ranije u Afganistanu. Pitam se, je li tu riječ o licemjerju? Ipak, moram priznati kako sam još više od toga zgrožen činjenicom kako se brojni ljudi spuštaju toliko nisko i izražavaju zadovoljstvo što je ova katastrofa pogodila SAD. Ne moramo obožavati Amerikance i Ameriku, ali ih ne moramo ni mrziti – ipak, riječ je o ljudima. U tim poplavama ginu i umiru djeca i žene, stari, bolesni i nemoćni – no zajedničko im je da su ljudi. No, jesmo li mi dovoljno ljudi da to shvatimo i prihvatimo? Jednostavno nije u redu biti sretan zbog tuđe nesreće.

Možda baš zato posebnu težinu (medijsku, političku…) ima i činjenica da su pomoć SAD-u ponudile zemlje poput Afganistana, Sjeverne Koreje i Irana, koje je G. W. Bush mlađi, nazvao „osovinom zla“. Ne želim ulaziti u interese tih pojedinih zemalja i razglabati o geopolitičkim i inim aspektima ovih poteza, ali želim na njih skrenuti pozornost.

I onda, opet, s druge strane čujem izjave iračkog ogranka Al Qaide pod vodstvom Abu Musaba Al-Zarkawija koji „izražava zadovoljstvo prirodnom katastrofom koja je pogodila jug SAD-a i kataklizmom koje je nastupila od posljedica uragana i poplava, vidjevši u tome 'početak urušavanja Amerike' „. I po čemu se onda ljudi u Hrvatskoj razlikuju od terorista?! Pa bar bi, koji smo imali ratr i stradanja na svojim leđima morali znati suosjećati s drugima!

Žalosno! Jadno! Nedostojno ljudske vrste!

Dok se istovremeno busamo u prsa kao veliki kršćani (mahom katolici) i nedjeljom posjećujemo crkve moleći se onome u kojeg vjerujemo, bez imalo problema i grižnje savjesti ćemo reći: „Neka, tako im i treba! To su Amerikanci!“ Mislim da nam to ne treba – vrijeme je dovoljno teško i moral je na niskom nivou da bismo i mi sami, svako za sebe, doprinijeli daljnjem pogoršanju situacije.

Amričkom narodu, svima koji su osjetili posljedice ove katastrofe i svima koji suosjećaju sa žrtvama ove katastrofe želim jedan bolji i vedriji svijet s manje mržnje i licemjerja.

Evo tek sam danas uhvatio vremena da se spojim na net i napišem nešto na blogu. Ovih sam se dana useljavao u stan u Zagrebu s cimerom. Prvi dan je bio kaos. Prašina, prljavština ma koma… Poharali smo Konzum, potrošili brdo novaca (joooooj) na brdo stvari za čišćenje… i peri. Prvo je na red došla kuhinja, a u njoj ona čudesa od hladnjaka, štednjaka, sudopera…. Napokon sam shvatio muku koju brojne domaćice doživljavaju čisteći svoje stanove. I ovim putem odajem počast svima njima. I mojoj majci – i ona čisti po kući :-)

I tako, idući dan sam sređivao kupaonu i parkete, dan nakon toga svoju sobu… Dugo mi je trebalo, a trajalo bi i duže da buduća cimerica Katarina nije pomogla. Ona je uraganski (hm, ima li tu neke ironije?!), pomela dijelove stana i on je postao „nastanjivim“… malo više kooperacije od cimera Mr. T. se nije ostvarilo… bude jednom. Valjda.

Eto, napokon online. Pogledao sam danas utakmicu s Katom, 3:1.. jeeeeeeeeeeee!!! Prvo poluvrijeme sam čupao kosu, škrgutao zubima, bjesnio na cijeli svijet i bliži i dalji svemir… u drugom poluvremenu nije bilo kraja hvalospjevima Bošku Balabanu, Srni i ostaloj „ekipi“. Nije baš da pratim sport previše, ali nogomet rado pogledam. I još kad je čovjek u dobrom društvu…mmm imal' što bolje od toga? Ima, al' neću reći što :-)

Učio sam danas. Zadatke rješavao – diferencijalne jednadžbe metodom Frobenijusa… riješio ponešto, prilično sam zadovoljan učinjenim. Ne i potpuno. Potrebno je još više rada za potpuno ovladavanje ovim stvarima. Ora et labora!

Slika uz ovaj post je snimljena krajem srpnja ove godine u Zagrebu, na povratku iz Dubrovnika i između polaska u Pulu. Činila mi se zgodna, pa sam je, eto, nakačio. Da je svi vide. Takvu.

Neobično rano danas pišem blog. Obično ga pišem u kasnije večernje sate, ali evo sada sam u pauzi između pranja bratovog bazena na napuhavanje (ljeto prolazi i vrijeme je da se to sada opere) i pranja očuhovog auta. Stare Jette. Moram ju usisati i oprati. „Vidiš, kako si ti vrijedan!“ zaključio je danas Toni preko telefona, s podsmjehom, čini mi se. Baš!

Našao sam zgodnu sličicu za ovaj post. To je moj brat (tj. njegove ruke) pune leda kojeg smo pokupili prije oko mjesec dana kada nas je pogodila velika oluja. Sve je uništila od povrća. Osim paprika. I mahuna :(( Šteta. Ja ne volim mahune!

Uragan Katrina se malo smirio ( više o tome ). Više nije uragan, sada je to tropska oluja u za dva-tri dana će, oslabljen doduše, stići do Kanade. Čitam da je poginulo 60-ak ljudi. Šteta je velika, Bush se s cijelom nacijom moli za one kojima je to potrebno, a obećao je da će i federalne novce preusmjeriti tamo. Zanimljiva je ta Amerika, a i njihov el Presidente Bush. Ne da mi se sada o njemu pisati…

Danas je baš lijep dan. Sunčano je, premda se jutro nije činilo takvim. Još malo pa ću se početi spremati za sutrašnju „seobu naroda“. A trebam nekako stići i ispit prijaviti sutra. Ili da bolje odem prekosutra, s Mihaelom kad se i ona vrati u Zagreb?! Nazvat ću je pa ću se dogovoriti. Zna li netko da li radi menza na Savi od 1.9? Trebala bi, zar ne? Ako ništa, kuhat ćemo u stanu…¦ Sve je super jedino me srsi prođu kad se sjetim koliko novaca će me to sve koštati. Stanarina, režije, hrana, ostali razni troškovi i opet ću morati puno raditi, a kako će onda biti s ispitima?! Ne želim o tome ni misliti. Valjda će biti OK. Jednog dana.

Bitno je da u životu čovjek ima prijatelje kojima se može povjeriti i s njima razgovarati. Mislim da sam do sada u životu mnogo toga naučio, ali jedno od najvrjednijih iskustava je činjenica da dobar prijatelj/ica znači jako puno. Možda i više od roditelja (ovisno o situaciji), cure, rodbine… Zato se za prijateljstvo valja žrtvovati jer je to odnos koji traži žrtvu, ali i mnogo daje. Zato i boli jako kad nije uzvraćeno.. hm, kao i ljubav… Hm, čini mi se kako je ovaj jedan Heineken previše za mene… počeo sam nešto opasno filozofirati... Dosta je toga. Nadam se da ću uhvatiti vremena da sutra nešto napišem, o tome kako je proteklo seljenje i sve ostalo… Ne mogu obećati jer tko zna kad ću biti gotov sa svim tim poslovima.

„Tipkamo se!“ - kako reče netko jednom ;o)

Dan je počeo dobro… išao sam u trgovinu sa starcima… potrošio 160 kuna na razne potrepštine. Starci su u krizi s lovom pa sam malo pomogao. Mislim da je to OK.

Osjećam se bolje zbog toga.

Danas na CroEosu pratimo uragan Katrinu. Strašan je. Jako mi je žao ljudi koji tamo stradavaju a najviše od svega me ljuti kad čujem komentare tipa, „A neka neka, Amerikanci su to, i treba im…“ Grozno.

Uragan divlja. Ljudi bježe. Ne mogu ni zamisliti dramu kroz koju prolaze. Najbliže što mi pada na pamet je rat koji sam proživio. I ja sam iz jedne zemlje bježao u drugu… Ali to je bilo zbog ljudskih gluposti, a ovo je priroda. Jaka i neustrašiva. Snažna.

U meni se samo ojačala želja da položim ispit i upišem geofiziku. Meteorologiju. Seizmologiju. Što god. Samo da spoznam prirodu na jedan poseban nacin. Nadahnjuje me to.

Za one koje zanima kakvo je stanje u SAD-u i kuda ide Katrin, mogu to iscrpno vidjeti ovdje. Dodali smo mogućnost da slabovidne osobe mogu vijest i čuti, ako im je nezgodno čitati. Darko i ja samo oduševljeni ovom idejom. Organizirat ćemo nešto kao naše mini CroEos vijesti… Fora.

Čuo sam se tijekom dana s Katarinom. Osim što s uraganom dijeli ime, nemaju ništa zajedničko. Zato mi je i draga prijateljica. Kaže… ide se kupat u Konavle danas. Na stijene. A kod mene je bilo oblačno. Kakvo iznenađenje…

Srijeda se približava. Domestos je kupljen. Zagrebe, here I come…uskoro.

Jedva sam se odlučio da pišem ovaj post. Umoran sam poprilično. Nisam se naspavao jučer, a već u 11 ujutro me probudio stari. Trebali smo sređivati moju i bratovu sobu: iznositi ormar neki stari, unijeti neki novi.. Šizio sam lagano cijeli dan. Nikako mi se to preturavanje stvari po sobi nije uklapalo u moje planove. Baš sam bio ljut na momente. Jako sam bjesnio, a žrtava je bila, naravno, moja jadna mama. Loše sam se osjećao nakon toga. Pa sam onda usisao i oprao prozore u svojoj sobi. Baš! Kako dobar izlaz iz zakuhane situacije :-(

Ali u cijeloj toj priči ima i jedna vrlo lijepa stvar. Pregledavajući stare knjige i tonu raznih papira iz srednje škole, naišao sam na slike s maturalca, stare ispite, šalabahtere, pisma koja sam rado razmjenjivao (bilo je to u eri prije e-maila, premda i danas rado napišem pravo, old timer pismo)… I tako, gledajući sve te malo detalje i uspomene uspio sam se, barem na trenutak, otkinuti od svakodnevice koja je danas baš bila naporna. I dosadna. A valjda je tomu doprinijelo i vrijeme. Oblačno, a popodne je i kiša počela padati… Baš situacija u kojoj čovjek poželi da se nađe u nekom dugom vremenu… ili nekom drugom mjestu.

Dovršio sam članak za CroEos o paralelnim svemirima. Zanimljiv je, a napisan je poprilično jasno, pa ako nekog zanima, neka ga pogleda ovdje. Darko mi je puno pomogao. Već je jutros slao SMS i pitao: A jel' ti misliš objaviti taj članak? A ja sam rekao da sam u gužvi i da nemam vremena i da kiša pada i da… ma uglavnom, sad je članak tu. I dobar je.

I baš kad sam objavljivao članak, pročitam nešto o novim studijskim prijedlozima na mom faxu. KOMA. Jako sam se razočarao u neke stvari. U faks općenito, u sustav kao takav. Bez nekog posebnog značenja kroz glavu mi proleti misao koju sam čuo u nekoj od serija koje se svakodnevno repriziraju na RTL-u:

Evo baš sam na CroEOS –u pročitao da će na Zemlji do sredine ovog stoljeća biti oko 9 milijardi ljudi. Velik je to broj. Ja, inače, jako volim brojeve, statistike i tako to. I dalje u tom tekstu piše kako je za to povećanje broja stanovništva najviše odgovorno svega nekoliko zemalja u razvoju.

Evo isječka iz članka:

Probudih se u 9:00. S obzirom da sam sinoć zaspao s knjigom „Advanced engineering mathematics“ oko dva sata u noći, ovo smatram ranim buđenjem. Baš sam jutros ustvrdio kako se „čudno ponašam“ – jer idem spavati po noći a budim se danju. Naime, još do prije tjedan dana, ustajao bih oko 20:00h i učio (aj dobro, nisam samo učio, gledao sam i Alo Alo i Simpsone) i tako do 8:00 ujutro. Pa bih onda odnio mlijeko u mljekaru, pogledao Dobro jutro, Hrvatska, doručkovao (tj. večerao po mojem bioritmu) i u krevet. Onda sam negdje pročitao i cuo da ovakav način uništava moždane stanice. A one se ne obnavljaju. Nikada. A ima već više načina na koje se te stanice uništavaju, pa mi ne treba još i ovaj…

I tako sada se budim ujutro, rekli bi, k'o sav normalan svijet. I učim. Učim MMF (Matematičke metode fizike, ili Magične, ili Mutne metode fizike, izbor je slobodan). Ostao još jedan ispit za upisati treću godinu fizike. Još ni jednom ga nisam pao, nisam ni izašao. Od straha. Sada se gnjavim s nečim što se zovu specijalne funkcije. Puno čudnih izraza, formula… da se čovjek prepadne za svoje zdravlje. I eto, tako, u zadnje se vrijeme družim s gospodinom Legendreom i njegovim polinomima. Pa da s vama to podijelim. LP-ijevi spadaju u tzv. Specijalne funkcije, a Specijalne funkcije dobivamo rješavanjem Helmholtzove jednadžbe u raznim sustavima na razne načine.

I onda još nekoga brinu umiruće moždane stanice…

I tako… poslao sam frendici CD s nekim stvarima u Slavonski Brod. Velik grad. I lijep. Na rijeci. Nikad nisam tamo bio. Prolazio jesam, nekoliko puta, a veli prijateljica da ću jednom morati doći. Nadam se. Dum spiro, spero (hm, ovo mi dobro zvuči kao naslov za neki budući post). U srijedu selim u Zagreb. Našao sam stan. Živjet ću skupa sa svojim najboljim prijateljem i prijateljicom (Kate i Toni). I oni su fizičari, jadni, siroti i sve što ide uz to „fizičari“… Nju sam danas zvao doma u Dubrovnik. Ne javlja se. Jučer njezin brat kaže da se otišla kupati na more. Ja sam u Slavoniji, blizu Daruvara, daleko od mora. A bio sam ove godine na moru. U Dubrovniku kod Kate i u Puli kod Tonija. Imam puno slika i baš nam je bilo lijepo. Kupali smo po cijele dane, vrijeme nas poslužilo, od 12 dana, 11 dana je bilo super za kupanje. Kad mi se bude dalo stavit ću tu neke slike s mora. Pa možda da nešto i napišem o tome kako je bilo…

Poslao je Darko mail. Treba prevesti neki članak i objaviti ga na CroEOS.net. Neki paralelni svemiri. Kul stvar taj Portal. Darko je, trebam li uopće to naglasiti, također fizičar, a prije toga je moj prijatelj, kolega i vrijedni suradnik na projektima. Da, kad kažem fizičar, mislim na studenta fizike, ne na one „prave fizičare“ :-) Kao da postoje prave i krivi… Opet brijem. Dosta o tome.

Stigao mi mail iz Microsofta, radim za njih na nekom projektu, jako zanimljivo, i dobro za široke narodne mase. Obrazovanje putem interneta, edukacija nastavnika i učenika u školama. A najbolje od svega, sve će biti free njima. I evo malog apsurda. Oni koji su malo upućeni u situaciju znat će o čemu govorim. Linux i OpenSource sada izlaze na kompetitivno tržište kao konkurencija Microsoftu, okrećući se profitu ( i čini mi se kako pri tome gube dah), dok se istovremeno Microsoft sve više i više okreće zajednici (to se kul zove community), dijeljenju znanja i resursa – svemu onome što je nekada bilo izdancima OpenSource pokreta. Zanimljivo i dramatično. Vrijeme će pokazati što će se događati. Moj dobri Microsoft boss uvijek kaže: „Stay agile, expect changes“ – Ostani agilan, očekuje promjene. Razmislit ću ja još o tome. Ima ta izjava jako jako duboki smisao. Idem sada još nešto učiti o Ležandrovim polinomčinama, možda da pogledam koju epizodu Alo Alo; a onda ću opet raditi na projektu. Za mase. Široke. Narodne.

Koliko puta nam u zivotu netko nesto kaze na indirektan nacin, i tek nakon sto se dobro naspavas shvatis sto ti je zapravo receno. Jucer sam nakonduog vremena izasao van s prijateljicom iz srednje skole. Isli smo na nekakvu prezentaciju. Cudno je bilo. Oko nas dedice i bake, prosjek godina 70 i kusur... ali nekako sam se uspio iskljuciti i svu sam svoju pozornost usmjerio prema njoj. Nismo se vijdeli vise od godinu dana. Ali smo ostali u kontaktu. I prijatelji.

I tako, pricali smo o svemu, o faxu, o ljubavnim vezama, kad je spomenula da vodi blog. I ona se mi kroz glavu proleti misao da bih to mozda i ja mogao. Ne zato jer zelim da netko cita moje postove iz razloga jer ja imam nesto vazno za poruciti svijetu, ali mozda jednostavno zato da ostavim svoj trag u ovom vremenu u kojem je tesko ostaviti bilo kakav trag.

I tako, jedna vecera, setnja parkom do jezera i povratak kuci su potaknuli rodenje Avalona, mog bloga. Rekao bih mog prvog bloga, ali to ne bila istina. Moram sada pokazati dosljednost i pokusati ga voditi manje - vise redovito.

Eto, dosta je za sada... Idem u krevet, moram jos malo uciti i odraditi neki posao za "strica Billa"... Upravo mi svira Hotel California... bas sam odlutao u mislima negdje daleko, daleko...